ludus

Nagrada „Dobričin prsten“ Branku Pleši za 1988. (foto: arhiva UDUS-a)

DODELA NAGRADE „DOBRIČIN PRSTEN“
BRANKU PLEŠI

OBRAZLOŽENJE ODLUKE ŽIRIJA

Piše: Vida Ognjenović

Dobričin prsten, nagrada za životno delo u umetnosti glume, ove 1988. godine dodeljen je glumcu Branku Pleši, svestranom pozorišnom stvaraocu i istraživaču novih puteva i oblika u ovoj umetnosti

Ima nečeg histrionski sudbinskog u samom glumačkom početku Branka Pleše. Prvu svoju scensku rečenicu, kao Talijin novicius, izgovorio je na novootvorenoj pozorišnoj sceni. Bila je to uloga Maksa u komadu Kralj Betajnove Ivana Cankara, u režiji Bojana Stupice, u Jugoslovenskom dramskom pozorištu, 1948. godine. Već svojim prvim scenskim korakom Branko Pleša se izdvojio kao osobena glumačka pojava. Uspon Jugoslovenskog dramskog pozorišta obeležen je njegovim nezadrživim umetničkim uzletom. Branko Pleša uspostavlja nov, tragalački način i izraz u umetnosti predstavljanja. Smelo raskida sa patetikom oponašanja i zamenjuje to izrazom umne osećajnosti u prilazu liku koji na sceni ostvaruje. Umesto neposrednog prenošenja iz života ili literature, Pleša primenjuje ironičnu udaljenost, razgrađivanje lika i naglašavanje osobenih detalja kao način igre. Otuda dramske junake kao što su: Migajev iz drame Talenti i obožavaoci Ostrovskog, Tekelija iz Pere Segedinca Laze Kostića, Stražar iz Sofoklove Antigone, Edgar, Romeo i Hamlet Šekspira, Baron iz drame Na dnu Maksima Gorkog, Šekspirov Markiz Poza, Popovićev Bora Šnajder ili Selimovićev Kadija, zamišljamo i pamtimo onako kako ih je igrao Branko Pleša. Njegovo tumačenje tih likova obeležilo je zauvek naše čitanje i gledanje.

Umetnik koji je svaku svoju izjavu započinjao zalaganjem za novo, za ispitivanje nepoznatog, za najteži način, a protiv ponavljanja, samozadovoljstva i imitovanja, rekao je na jednom mestu da mladom budućem glumcu savetuje da „peva, da igra, da se bavi cirkuskim veštinama, jer sve je to u suštini poziv čoveka od posla koji se zove predstavljanje, prikaz, gluma i komedijanje“.

Sve je to Pleša znao i činio vrhunski. Uz to je režirao, pisao, učio druge glumi, otkrivao mlade talente, bežao sa scene, vraćao joj se, sve počinjao iznova, uvek spreman na početak, uvek melanholičan, a radoznao kao đavo. Kao reditelj potvrđivao je stare pisce novim načinom, uvodio nove klasičnim postupkom, predstavljao našu dramsku literaturu na scenama Sovjetskog Saveza i Bugarske, branio svoje rediteljske stavove u skoro svim jugoslovenskim pozorištima, otkrivao svoje glumačke tajne nesebično drugima, postizao uspehe, dobijao nagrade i izgradio prepoznatljiv rediteljski model. Branko Pleša je vrhunska glumačka ličnost od energije, nadahnuća, tajne i privlačnosti. „Prsten“ koji je poneo bard srpskog glumišta Dobrica Milutinović s pravom je došao na ruku svemoćnoga scenskog gesta – na ruku Branka Pleše.

Ako ovaj prsten ima onu čarobnu moć u koju mi verujemo, a nas samo poverenje u čaroliju održava, onda se nadamo dea će nam ta njegova predstavljačka moć sudbine vratiti na scenu Branka Plešu. Ima li čarobnije nade?

U Beogradu, 8. novembra 1988.