ludus

  1. O nekim aktuelnim problemima našeg pozorišnog života

    KAKO ĆE IZGLEDATI TEATAR KOJI BUDE
    PREŽIVEO SVE OVO ŠTO SE DEŠAVA


    1. I još: hoće li ono što bude preteklo od našeg teatra uistinu biti pozorište kakvo smo imali i koje je, kako se to kaže danas aktuelnim rečnikom neoliberalnog kapitalizma, konkurentno s onim u Evropi i svetu. Rečju, da li će takav teatar adekvatno reprezentovati ovdašnju kulturu? I napokon, kakvo ogledalo će nam ponuditi takvo pozorište?


    2. Piše Aleksandar Milosavljević


      Gde se našao pozorišni život Srbije nakon bezmalo dvogodišnjeg trajanja pandemije? Kakva je trenutna dijagnoza ovdašnje teatarske stvarnosti? Koliko je virus uticao na aktuelno stanje? Da li je promenio fizionomiju našeg teatra i da li je štetu nastalu haranjem virusa moguće popraviti? Ova pitanja se sama po sebi postavljaju i s njima ćemo kad-tad morati da se suočimo. Kao i u svim drugim oblastima života, nema sumnje da će i u slučaju pozorišta odgovori, a s njima i budućnost ovdašnjeg teatra, zavisiti od stepena spremnosti da sami pred sobom budemo iskreni.
      Za početak u ovom kontekstu se valja prisetiti atmosfere karakteristične za doba sveopšteg kovid zaključavanja, i ništa manje opšte čežnje – i aktera i publike – za živim kontaktom s teatarskom scenom. Ova čežnja je, nema sumnje, bila iskrena i razumljiva kao iskreni vapaj za najvažnijim oblikom funkcionisanja teatra koji podrazumeva neposredan susret glumaca i gledalaca. Paralelno s primenom mera prevencije od zaraze, koje su predviđale i zatvaranje pozorišta, na samom početku pandemije odvijao se i proces utvrđivanja razumnih mera koje obezbeđuju sigurnu zaštitu i aktera na pozornici i publike u gledalištu, inače uspešno primenjenih i proverenih u teatarskim životima Velike Britanije ili Južne Koreje. Kada su, napokon, ovi napori i kod nas dali rezultate, kada su dakle teatri otvoreni za predstave i probe, kada su vaskrsli teatarski festivali, razume se uz striktno poštovanje konkretnih mera, pokazalo se da su bezbedni svi osim sistema rada u pozorištu. Tada su, naime, počela da se dešavaju beskonačna odlaganja proba i, posledično, pomeranja termina premijera. Na jedvite jade organizovane i započete probe naglo su prekidane zbog nenadanog razboljevanja nekoga iz glumačkog ili autorskog tima. Uveden je sistem rada poznat kao „počni – stani – nastavi“, što je dezavuisalo svaki model uspostavljanja kontinuiranog rada i normalnog procesa. Ipak, razlozi prekida proba nisu bili uslovljeni samo bolešću nego je uobičajeni proces rada bivao remećen i vanteatarskim zauzećima aktera.
      Ne ulazeći u razloge i uzroke, no činjenica je da je u Srbiji tokom proteklih godinu-dve sniman veliki broj televizijskih serija i filmova. Nema sumnje da ova snimanja popravljaju materijalni položaj aktera ovdašnjeg glumišta, a spasonosna su za one bez stalnog zaposlenja, te da barem na nekom planu potvrđuju da smo u zlatnom periodu, a činjenica je i da popularnost glumaca privlači širu publiku u teatar. No i na drugoj strani takođe ima izvesnih činjenica i pitanja. Recimo, pitanje povratnog uticaja specifičnog nastupa koji glumice i glumce čini prepoznatljivim televizijskim zvezdama na njihov pozorišni angažman, ili problem koncentracije na nekoliko istovremenih poslova i, napose, već izrečena konstatacija da gotovo nijedan naš teatar više nije u stanju da obezbedi normalan sistem rada na predstavi.
      Teško da će pozorišne uprave uspeti da pronađu rešenje za ovaj problem bez adekvatne pomoći države. Pod državom se ovde, naravno, prvenstveno misli na zakonodavni sistem koji, barem kod nas, evidentno funkcioniše na veoma specifičan način, pa smo se otuda odavno navikli da naš teatar postoji uprkos mnogim postojećim zakonima, baš kao što ne bi čudilo ni da se upravo na ovakav način, svojevrsnom „raspolućenošću“ glumaca između plate i honorara, upravo svesno kupuje socijalni mir staleža od kog se, veli iskustvo, može svašta očekivati. (Rehabilitacija pre nekoliko godina ukinutog nacionalnog priznanja za poseban doprinos nacionalnoj kulturi, poznatijeg kao „nacionalna penzija“, podrazumevala bi ulaganje znatno manjih novčanih iznosa, ali zasigurno ne bi obuhvatila dovoljno veliki uzorak staleža.)
      A da je i naše pozorište uistinu dočekalo svašta, kao i da se kod nas niko više ne drži zakona ko pijan plota potvrđuje i aktuelna kadrovska politika, usaglašena dabome s logikom politike (koja je, uzgred, koštala mesta direktorke Šabačkog pozorišta i Milenu Minju Bogavac), ali ne i zakonskim odredbama. Otuda je u ovdašnjim teatrima sve više osoba čije je autentične veze s pozorištem teško utvrditi, a još je komplikovanije detektovati iole smislene repertoarske planove ili strategije razvoja teatarskih institucija, pa se pokatkad čini da se svi novi planovi isključivo temelje na ideji da istorija tek sada počinje. Na taj način se ruši i ono što je nesumnjivo donosilo uspeh, ali i postepeno blede, te bivaju zamagljeni već decenijama veoma zaoštreni problemi odnosa zakona i uredbi, s jedne strane, i teatarske prakse s druge. Utešno je što na ovaj način, istina pomalo skup, naši teatri umesto publike edukuju svoje uposlenike.
      Međutim, ovakva kadrovska politika uspostavila je nimalo poželjni balans u odnosima repertoarske politike i realizacije produkcije. Naime, pošto je u pozorištima sve manje istinski stručnih i osposobljenih kadrova, produkcije neretko u svakom pogledu postaju sve manje zahtevne. Na planu rezultata se pak pokazuje da ni ovako „pojednostavljen“ repertoar, prethodno „stanjen“ proizvoljnom repertoarskom politikom, ali i hroničnom besparicom, nije moguće tehnički adekvatno realizovati jer ovdašnje teatre u potrazi za boljim primanjima masovno napuštaju osobe od čijeg iskustva i (tacit) znanja, gotovo redovno neformalnog, dakle prenošenog u radionicama s kolena na koleno, zavisi ne samo značajan segment kvaliteta predstava (izrada kostima i dekora, postavka scenografije, svetla, tona, vođenje predstava...) nego i bezbednost glumaca na pozornici.
      U našem teatarskom životu ovog leta nije bilo uobičajene međusezonske pauze, uostalom i ranijih godina značajno relativizovane mnogobrojnim letnjim festivalima, drugim manifestacijama i filmskim i televizijskim snimanjima, a nenormalne, pandemijske okolnosti života samo su dodatno istanjile nerve celokupne naše zajednice, pa tako i pozorištnika. Malobrojni održani letnji festivali, baš kao i poneki koji su upriličeni na samom početku nove sezone, nesumnjivo pokazuju da imamo žilavu i odvažnu teatarsku publiku, željnu susreta s pozorištem. Da li ovaj podatak treba da nas umiri? Ili posao svojevrsnog sredstva za smirenje treba da obavi oveštala konstatacija po kojoj je pozorište, barem ovo zapadne provenijencije, u krizi već duže od dve hiljade godine? Da li treba utehu potražiti u univerzalnoj formuli koja veli da je teatar i do sada, tokom duge i njemu ne baš uvek naklonjene povesti, uspevao da pretekne, pa će preživeti i ovo doba velikih smutnji? Nema sumnje da su sva pomenuta pitanja zapravo retoričkog karaktera, no pravo pitanje bi moglo da glasi: kako će izgledati teatar koji bude preživeo sve ovo? I još: hoće li ono što bude preteklo od našeg teatra uistinu biti pozorište kakvo smo imali i koje je, kako se to kaže danas aktuelnim rečnikom neoliberalnog kapitalizma, konkurentno s onim u Evropi i svetu. Rečju, da li će takav teatar adekvatno reprezentovati ovdašnju kulturu? I napokon, kakvo ogledalo će nam ponuditi takvo pozorište?images