ludus

  1. Milan Lane Gutović, laureat Nagrade „Dobričin prsten“ za 2021

    NA SVET SAM GLEDAO KAO POLIGON ZA ŠALU, A NE ZA MUKU I NESREĆU


    1. Mene je publika uverila da gluma jeste naročit posao. Posao kojim uspevam da nasmejem one koji su unakaženi reformama, nasrtajima na svoj džep, one koje su izbacili na ulicu i danas im se rugaju izborima – reči su Milana Laneta Gutovića

    2. slika
      foto: Vukica Mikača

    3. Predsedništvo Udruženja dramskih umetnika Srbije jednoglasno je odlučilo da glumačku nagradu „Dobričin prsten“ za životno delo za 2021. godinu posthumno dodeli Milanu Lanetu Gutoviću (11. avgust 1945 – 25. avgust 2021). Vest je, naravno, privukla veliku pažnju medija. U izjavi za „Danas“ predsednik UDUS-a Vojislav Brajović je, između ostalog, rekao: „U godini u kojoj premine neki glumac koji je već kandidat za Dobričin prsten, kao što je to bio slučaj i sa Nebojšom Glogovcem, onda se ova nagrada, za koju volim da kažem da je glumački orden, regularno dodeljuje posthumno. Mi smo s velikom radošću odlučili da Milan Lane Gutović posthumno bude njen laureat, naravno, i s tugom, jer nije doživeo da je lično primi. Mislimo da je Gutović bio jedan od najdarovitijih glumaca druge polovine 20. veka na ovom našem prostoru – po virtuoznosti glume ravan Zoranu Radmiloviću, po šarmu Bori Todoroviću, a po lakoći igre samom sebi. Taj njegov dar se video u celokupnom glumačkom stvaralaštvu – u pozorištu, na filmu, televiziji.“

      DUHOVITOST JE…
      Mediji beleže da je Milan Lane Gutović, glumac blistavog dara i opusa, tokom višedecenijske karijere dobio brojna priznanja, među kojima su Sterijina nagrada, Nagrada „Raša Plaović“, Statueta Ćuran, Nagrada „Zoran Radmilović“, Nušićeva nagrada, Zlatni ćuran za životno delo… Na matičnoj sceni na kojoj je započeo karijeru i proveo decenije, Jugoslovenskom dramskom pozorištu, odigrao je nezaboravne likove u ključnim predstavama ove kuće – Protekciji, Hamletu, Pigmalionu, Kad su cvetale tikve, Bubi u uhu, Spasenima, Pučini, Sumraku, Otelu, Oluji, Putujućem pozorištu Šopalović, Rodoljupcima, Lažnom caru Šćepanu Malom, Kolubarskoj bitki, Gospođi ministarki, Ruženju naroda u dva dela… Bio je i prvak Drame Narodnog pozorišta (od 2006. do 2011. kada je penzionisan), igrao je u Zvezdara teatru, gde je ostvario neke od svojih poslednjih velikih uloga, u Ateljeu 212, Bitef teatru, Beogradskom dramskom, Crnogorskom narodnom pozorištu… Sredinom osamdesetih „autorizovao“ je prvi politički kabare na ovim prostorima, Obično veče, čiji je bio autor. U trenutku kada je kabare postao jedna od najgledanijih predstava na scenama bivše Jugoslavije, Gutović je izabrao lično izgnanstvo – dve i po godine je bio odsutan iz profesije, a to je nastavio i ratnih devedesetih godina, kada je gajio pečurke…
      U jednom intervju na opasku da ako bi trebalo u jednoj-dve reči opisati njegov bogat glumački opus, onda bi to moglo biti – čudesan talenat i duhovitost, te pitanje šta je po njegovom mišljenju duhovitost, rekao je: „Svi ljudi su duhoviti, ali svako na svoj lični način. Biti duhovit nije nikakav poseban dar jer svakom čoveku sem razuma Bog je poklonio i duh, ali jeste dar da to što si duhovito smislio ili primetio i preneseš drugima. Duhovitost bih mogao da definišem kao kicoštvo razuma.“
      Marta 2006. za „Ludus“ (br. 133) govorio je povodom predstave Laža i paralaža J. S. Popovića u režiji Juga Radivojevića u Narodnom pozorištu Beograd, kojom je obeležavano dva veka od rođenja i 150 godina od smrti oca srpske drame. Glavni lik bio je poveren Gutoviću, koji je tom ulogom prvi put stao na pozornicu nacionalnog teatra: „Sve što je pisao Sterija važi za sva vremena. Svako vreme nosi budale sa sobom, lopove, lažove, ljude koji su po zanimanju pripadnici neke nacije, svejedno da li su to Srbi, Crnogorci, Hrvati, Šiptari… Oni koriste svoju nacionalnost kao sredstvo da zarade novac, da steknu neko zvanje koje inače njima ne pripada.“
      Na pitanje da li je akcenat stavio na ironiju ili „smehotvorstvo“, kako to Sterija kaže, odgovara: „To je pitanje na koje mi opreznost govori da ne odgovorim. Hoću da kažem ovo – ako imam neke namere, ili kada sam nekada hteo da imam neke namere i kada sam o tome govorio, uspostavilo se da sam na sceni pokazao nešto sasvim drugo. Glumac, želeći da proizvede neki efekat na publiku, često proizvede nešto sasvim suprotno od onoga što je želeo. Zato nerado govorim o svojim projektima, o tome šta bih želeo, jer pretpostavljam da će se to videti.“

      NAGRADE NISU PRESUDNE
      Govoreći o pozorištu kazao je: „Pozorište danas ima nesreću koja prati celu državu, a država i pozorište su u tesnom srodstvu. Protest jedne države uglavnom se oličava u pozorištu. Jednom je neko rekao za pozorište da ono predstavlja pluća države. Ne znam koga sam citirao, ali svejedno. Na ovom paničnom nivou, na ivici na kojoj se nalazi moj narod, na toj ivici se nalaze sva pozorišta. (…) Država se oličava u ljudima koji vode pozorišta. I naravno, pošto te rukovodioce pozorišta biraju ljudi iz raznih veća koji su takođe u istoj propasti, oni biraju sebi slične. Onda je to sinhronizovano očajanje koje se oličava u lošim repertoarskim potezima, predstavama. katastrofalnim upravama. Ne želim sada nikoga da vređam, ali postoji niz ’službi iza’ koje beleže svoje propasti.“ U decembru iste godine, kao predsednik Saveza dramskih umetnika Srbije (današnji UDUS), za „Ludus“ (140) govorio je o nagradama i tzv. nacionalnim penzijama, tj. priznanjima za poseban doprinos kulturi zemlje.
      „Nacionalna penzija se ni na koji način ne može povezivati sa penzijom koju je korisnik zaslužio i dobija je od penzionog fonda. Nacionalna penzija je priznanje nacije za rad i uspeh kojim je imenovani naciju proslavio i unapredio u domenu svoje delatnosti. Rezultati koji nedvosmisleno govore da je imenovani radnim uspesima imao takve rezultate su polazna osnova za dodelu takvog, preciznije rečeno priznanja, a ne penzije. Lično smatram da nijedna posebna nagrada ne bi trebalo da bude nedvosmislen dokaz takvih vrednosti. Smatram da bi skup priznanja koja je imenovani dobijao u toku svog radnog veka bili daleko relevantniji dokaz vrednosti i uspeha od jedne, bilo koje od značajnih nagrada, koje se kod nas dodeljuju.“
      Govoreći o različitim nagradama koje, između ostalog, utiču na (ne)dobijanje tzv. nacionalne penzije, naveo je: „Kriterijum po kojem će se vrednovati tako značajne nagrade kao Sedmojulska, ili Trinaestojulska nije još sačinjen, ali sa izvesnom sigurnošću mogu da kažem samo da se neće vrednovati kao internacionalne nagrade, mada je prostor koji je glasovima doprineo da se ta nagrada dodeli sada inostranstvo. (…) Smatram da nijedna određena nagrada ne treba da bude presudna za dobijanje ovoga priznanja, jer iza svake stoji poneka i nečija ’pozadina’, politička, ili neka druga.“ Opasku da se stiče utisak da je formiranjem ove komisije umetnicima prebačen „vrući krompirić“ da se među sobom „o jadu zabave“ i da sami budu krivi kad se dodeljivanje penzija otegne, prokomentarisao je rekavši: „Termin ’otegnuti’ se često vezuje za penzionere, ali retko kada u ovom kontekstu. Zbog nas se sigurno neće otezati. Iz sledećih razloga: Mi ne smatramo da je ovaj zadatak za nas ’vruć krompirić’. Mi smatramo da je ovo priznanje konačno stiglo do dramskih umetnika i da ni iz kog razloga ne smemo ovu istorijsku priliku da propustimo. Ili pokvarimo njene efekte otezanjem. Naša efikasnost će učiniti da taj ’vrući krompirić’ brzo prebacimo u nadležnost ministarstva ili skupštine pa neka oni o ovom pitanju ’duvaju’ i hlade.“

      ULOGE KOJE SAM VOLEO, I KOJE NISAM
      SU razgovorima za medije nije voleo da pravi odabir među ulogama koje je odigrao.
      „Bilo je nekih koje su mi se veoma dopadale, kao i onih koje nisam voleo da igram. Ne govorim koje su iz sledećeg razloga: često mi se događalo da neku predstavu koju ne volim ljudi vole više nego ja. Tako da je ne samo glupo nego i neuljudno reći ’ja tu predstavu ne volim’ a gledaoci kažu da je baš vole. Zbog toga ćutim na temu koju svoju predstavu i ulogu volim a koju ne.“ Mnoge njegove izjave su se višestruko citirale, bivale veoma popularne a među njima je i ona da su „naše partije interesne zajednice“, što je i pojasnio: „Zemlja u kojoj se više isplati trgovati nego proizvoditi nema budućnost. Mi smo takvi već dugo. Trguje se svim i svačim. Na red su došli i ideali. Zato su naše partije interesne zajednice.“
      Na pitanje da li za našu skoriju prošlost veću krivicu i odgovornost snose pojedinci ili društvo, odgovorio je: „Možemo da biramo kako nam se navrne! Samo treba da se dogovorimo. Ovako je jedan pametni govorio: ’Da je društvo važno to sam znao, ali da je toliko važno u to me je ubedio jedan pijanac! Pričao je ovako: Volim da pijem, pa o svojoj prošlosti mogu da govorim samo na osnovu izjava očevidaca.’ To znači da skladnim izborom naklonjenih očevidaca možemo imati prošlost kakvu želimo.“
      Pitali su ga i o televizijskoj ulozi Srećka Šojića, koja je nesumnjivo imala izuzetnu popularnost.
      „U crkvenoj terminologiji ’pokrivalo’ označava ime. Recimo, Makarije je pokrilo mnoge monahe pa čak i patrijarha. Moje pokrivalo je bilo Milan, ali su mi pod pokrivalo nekako ugurali i Lane. Pod komotnim pokrivalom ’Šojić’ može da se smesti cela vlada, vladajuća skupštinska većina, moje vazelin kolege, deo opozicije i da ostane još dovoljno prostora za pobednike novih izbora. Ne žalim za njima, jer se sa njima sem bogataša ništa i nije moglo napraviti... pa ni pita.“ Na pitanje šta ga je zapravo formiralo, vodilo kroz život, rekao je: „Sigurno taj moj vodič kroz život nije bio neki unapred smišljen plan. Sa nekom merom sigurnosti kažem da je to bila sudbina...“
      Kao i: „Zalagao sam se da stvarnost gledam načinom koji nije isti kao način gledanja većine. To je imalo terapeutsko dejstvo na mene, pa sam svet od tada uvek gledao kao poligon za šalu, a ne za muku i nesreću. Pretpostavljam da su moje predstave bar nakratko učinile da i publika vidi svet sa te moje druge strane.“ A o glumi i publici: „Mene je publika uverila da gluma jeste naročit posao. Posao kojim uspevam da nasmejem one koji su unakaženi reformama, nasrtajima na svoj džep, one koje su izbacili na ulicu i danas im se rugaju izborim
      a.“ images

    4. T.Nježić


    5. ANTRFILE
      Sve natenane.
      Uvek sa strane.
      Ko neki agent za bolje dane.
      Govori malo, a mnogo tu stane.
      Ismeva mane.
      Zna i da lane.
      Na šarlatane. I polutane.
      I samo nestane, da dušom dane.
      Jer gužva je u Aleji za velikane.
      Lane.

      Pesma Ljubomira Bandovića
      posvećena Lanetu Gutoviću