ludus

  1. Intervju: Lazaro Gabino Rodrigez

    ČEMU UMETNOST SLUŽI


    1. Radeći predstavu otkrio sam mnogo toga. Saznao sam kakvi su uslovi za rad, upoznao političke nejednakosti, shvatio kako političke odluke utiču na ljudske živote, kako ekonomski sistem definiše naše postojanje jer ga je teško držati po strani. Bilo mi je zanimljivo koliko novac utiče na ljubav. Ona nije besplatna. Ima mnogo ekonomije u načinu na koji se dvoje ljudi sreću i zaljubljuju. To saznanje je za mene bilo šokantno – kaže Lazaro Gabino Rodrigez


    2. Iz dalekog Meksika došao je na 56. Bitef. Glumac je i autor koji svoj život tretira kao proces neprestane transformacije identiteta, kao performans. Takva umetnička i životna filozofija je i u osnovi predstave Tihuana nastale po njegovim i tekstovima i idejama Gintera Valrafa, Andresa Solana i Martina Kaparosa.
      Tihuana je zasnovana na Lazarovom eksperimentu: napustio je svoj život u Meksiko Sitiju da bi radio u jednoj fabrici u Tihuani, gradu na granici sa SAD. Uzeo je lažni identitet, počeo da nosi lažne brkove, prekinuo kontakte sa porodicom, prijateljima i kolegama i počeo da radi za minimalni lični dohodak od tri evra dnevno…

      Ideja vaše predstave Tihuana je veoma zanimljiva. Kako je nastala?
      Šest meseci sam bio fabrički radnik da bih pokušao da shvatim kako je to zarađivati za život u zemlji punoj nejednakosti, u kojoj ima onih koji su veoma bogati i onih koji jedva da imaju dovoljno za život. Kažu da se treba staviti na nečije mesto. Trudio sam se da shvatim šta to znači. Gluma pruža priliku da se postavite na nečije mesto, što sam i ja učinio u stvarnom životu na šest meseci. Bilo je veoma zanimljivo, a rezultat toga je predstava Tihuana.
      Da li su vaša očekivanja ispunjena posle izvedenog eksperimenta?
      Ne, bilo je upravo suprotno. Uvideo sam da imamo mnogo predrasuda o životu drugih, o načinu života bogatih i siromašnih, o ljudima u drugim zemljama. Imamo razne ideje o onom što ne poznajemo. Sad se sve srušilo. Predstava mi je pokazala da nemam pojma o tome kako drugi žive.
      Šta ste otkrili dok ste se pretvarali da ste fabrički radnik?
      Otkrio sam mnogo toga. Saznao sam kakvi su uslovi za rad, upoznao političke nejednakosti, shvatio kako političke odluke utiču na ljudske živote, kako ekonomski sistem definiše naše postojanje jer ga je teško držati po strani. Bilo mi je zanimljivo koliko novac utiče na ljubav. Ona nije besplatna. Ima mnogo ekonomije u načinu na koji se dvoje ljudi sreću i zaljubljuju. To saznanje je za mene bilo šokantno. Saznao sam i šta umetnost može, jer se često smatra kako ona nešto menja i doprinosi raspravama o nečemu. Ali ja sam se uvek pitao čemu umetnost služi. Veoma sam skeptičan kad je reč o moći današnje umetnosti u poređenju s onom iz prošlosti.


    3. slika
      Lazaro Rodrigez (foto:BITEF)
    4. Ovo je specifičan teatar, napravljen kao da vodite stvaran život. Kakvo je to pozorište?
      To je nešto sa čim se ja i moja trupa hvatamo ukoštac. Istražujemo kako pozorište može biti realnije. Novinarstvo se na različite načine bavi teatrom, pita se da li on laže. Ako je junak predstave neki političar, imate na umu da ga igra glumac. Pozorište skoro da je sinonim za laž. Za mene je oduvek veoma važno da pozorište odvedem u stvarnost i da onda tu stvarnost vratim na scenu. Nije reč o pozorištu na ulici već o načinu da fikciju izvedemo napolje i da je potom vratimo na scenu.
      Da li ste i ranije imali dodira s dokumentarnim pozorištem?
      Jesam, ali dokumentarci se uvek trude da vas uvere da je ono što gledate istina. Meni je važno i to što je pozorište mesto za fikciju. Vekovima je neki muškarac iskakao na scenu i govorio: „Ja sam Edip.“ Ali vi ste znali da nije, da može biti bilo ko drugi, osim Hamleta. Zato me zanima dokumentarizam u pozorištu, jer gotovo da postoji suprotnost između istinitosti dokumentaristike i istorije pozorišta, njegovog zdanja, crvenih zavesa, tame.
      Da li ovakvo pozorište donosi istinu?
      Naše predstave upravo i postavljaju to pitanje. Ako vam govorim istinu u pozorištu, da li je to zaista istina? Ako vam se zakunem u pozorištu, da li je to prava zakletva? Ako nekog poljubim na sceni, da li je to pravi poljubac? Gde je granica između fikcije i stvarnosti? To je suština i predstave Tihuana, koju ste videli na Bitefu.
      Kakav je u vašim predstavama odnos prema realnom životu?
      Moja kompanija Lagartihas tiradas al sol i ja uvek preispitujemo ulogu pozorišta u društvu i etičke principe. Novinari su, na primer, često menjali stvarnost. Nebrojeni su primeri kada su novinski članci i reportaže menjale zakon, smenjivali vlade ili vršili pritisak za važne promene u društvu. To nije slučaj s pozorištem. Pozorište ne donosi promene u društvu. U Meksiku, nekim evropskim zemljama i u Severnoj Americi, ljudi koji idu u pozorište pripadaju određenoj društvenoj klasi i vrlo specifičnom političkom aspektu, više su levo orijentisani. Ne znam kako je to u Srbiji. images

    5. Olivera Milošević