ludus

    1. U POTRAZI ZA IDENTITETOM

    2.   
        
    3. slika

    4. Foto: Boris Šitar



    5. Mislim da je jedan od velikih problema današnjice informacijsko preopterećenje i zbog toga smo svi tako umrtvljeni, od te tolike količine informacija. Svaki dan moramo reagovati na tu gomilu informacija o stravičnim događajima na celoj planeti, sve nam je to dostupno i to svakodnevno. To izaziva totalnu apatiju. Zbog toga ne reagujemo tako kako treba reagovati. Milion ljudi izađe na demonstracije pa ništa ne bude. O tome se pišu članci i kolumne, potpisuju se peticije i opet ništa. Sami smo krivi, a opet i nismo. Nemoćni smo – kaže Tena Štivičić

       


    6. Intervju:Tena Štivičić                                                                               Olivera MIlošević



      Tena je rođena u Zagrebu. Diplomirala je dramaturgiju na zagrebačkoj Akademiji dramske umetnosti, a 2004. magistrirala na londonskom Goldsmits koledžu, na Odseku za dramsko pismo.
      Prvu dramu Nemreš pobjeć od nedjelje napisala je na trećoj godini osnovnih studija. Komad je iste godine imao praizvedbu u Zagrebačkom kazalištu mladih i osvojio Rektorovu nagradu i „Marina Držića“.
      Drama Dvije prvi put je izvedena u beogradskom Ateljeu 212 2003. godine. Bila je to prva nova hrvatska drama postavljena na srpskoj sceni nakon raspada Jugoslavije. Tena ubrzo odlazi u London. Prva godina boravka tamo inspirisala ju je za dramu Fragile!, koja je izvedena u nizu evropskih zemalja, uključujući Veliku Britaniju, Nemačku, Austriju i Tursku. Prevedena je na nekoliko jezika, osvojila mnoge nagrade, među kojima Evropsku autorsku nagradu i Nagradu za inovativni dramski tekst u Hajdelbergu 2008.godine.
      Povodom obeležavanja pola veka legendarnog teatra „Rojal kort“ u Londonu 2006. uvršćena je među pedeset mladih dramskih pisaca koji će obeležiti sledećih pedeset godina pozorišta u Velikoj Britaniji.
      Drama Krijesnice, nastala u Studiju „Nešenel teatra“ u Londonu, otvorila je Festival nove evropske drame u Visbadenu 2008, a tekst je objavljen u nemačkom časopisu „Teatar Hojte“.
      Njena drama Tri zime, koja prati četiri generacije zagrebačke porodice tokom turbulentnog 20. veka, praizvedena je u „Nešenel teatru“ u Londonu, 2014. godine, u režiji slavnog Hauarda Dejvisa i potom osvojila prestižnu nagradu „Suzan Smit“ za najbolju dramu.
      Kao dramaturg je sarađivala sa ocem, piscem Ivom Štivičićem, na predstavama Pijana noć 1918 i Štivičićevoj dramskoj adaptaciji Krležine priče Šekspir u Kremlju. Obe drame izvedene su u Kazalištu Ulisis na Brionima.
      Tena Štivičić živi u Velikoj Britaniji i Zagrebu. Razgovarale smo letos na Brionima.

      Kako si postala dramski pisac?
      Kao mala želela sam da budem glumica. Bila sam ljubomorna na decu koja su učestvovala u filmovima i u pozorištu. Moja porodica je bila deo tog nekog miljea. Moj tata je pisac i često sam bila na filmskim setovima i u pozorištu. On nikada nije bio sklon da me u to uvlači, a ja sam jako želela. Jednom sam iskamčila dva kadra. Jedan s jednom replikom i jedan u kojem sam skakala školice, u seriji Putovanje u Vučjak. Sećam se da smo snimali dva dana. Čitala sam tu repliku s letka prvog dana. Drugog, dok Rade Šerbedžija ulazi u haustor, ja sam igrala školice. Ne znam da li sam ja loše skakala ili je Rade loše ulazio u kadar, ali mi smo to ponavljali milion puta. Na premijeri sam videla da moji kadrovi nisu dospeli u seriju. Doživela sam to kao stravičnu nepravdu i kao jedan paradigmatski udarac koji glumački poziv, u stvari, trpi sve vreme svog trajanja. Tako sam isključila ideju da ću biti glumica, shvatila sam da to nije za mene. Imala sam tada šest godina i onda sam, pošto sam jedinica, kada sam otkrila reči, shvatila da tu zabavi nema kraja, da je to nepresušni izvor svega što želim da radim. To mi je uvek išlo i to sam uvek volela raditi – pisati pesmice, pisati dijaloge, neke mini-romane i onda me je zapravo ta ljubav i ljubav prema pozorištu dovela do toga da spojim dve stvari i upišem dramaturgiju. Ali sve do treće godine akademije uopšte nisam znala šta to hoću i zašto i kako i koji je moj glas i koje su moje teme. To je sve stiglo naknadno, onda kad sam na trećoj godini napisala komad Nemreš pobjeć od nedelje. Kada je to izašlo iz mene, znala sam da je to – to. Mislim da sam s tom dramom našla nešto što se zove autorski glas i onda sam znala šta želim.

      Koje su tvoje teme za dramsko pisanje?
      U stvari ne znam da li imam svoje teme. Kada sam počela pisati, bavila sam se muško-ženskim odnosima, to jest odnosima u odnosima, odnosima u obitelji, odnosima s drugim ljudima i mislila sam da će to biti moj fokus. Međutim, kada sam se preselila u Veliku Britaniju, onda sam nekako bez namere postala deo tog velikog emigrantskog talasa. Objasnili su mi da i ja pripadam u te druge, što je zakomplikovalo tu osnovnu temu. Tako se pozicija jedne emigrantske drugosti senzibilisala na neke teme koje nisam mislila da će biti moje. Zatim sam se mnogo u svojim dramama bavila pitanjima identiteta u emigraciji i imigraciji, time gde je dom, gde pripadam, šta ostavljam iza sebe, šta nosim sa sobom, kako se prilagoditi novoj sredini, šta gubim, šta dobijam i tako dalje... To je nešto što se samo usložnjava. Vreme je takvo da te teme postaju sve aktuelnije i sve kompleksnije i u krajnjoj liniji ljudi su sve više svesni da su to sada identiteti. To su sada neki novi konstrukti i to su neki novi oblici sklapanja porodičnih zajednica. To su mi sada teme interesantno za drame.

      Kako pišeš, kako izgleda taj proces?
      Mislim da niko ne piše lako. Mislim da lako pišu skribomani i oni koji imaju neku drugu vrstu poremećaja. Čini mi se da je Hemingvej jednom rekao da je pisati lako, da samo treba sesti za sto i krvariti. Ja sam sklona demistifikaciji. Kako pišem? Jednostavno – sednem i pišem. Sve ostalo je zavaravanje i odgađanje. Naravno da ima istraživanja, ali treba sesti i pisati i to je najteže. Mnogo je lakše čitati knjige, pripremati se, tražiti. Na kraju ipak samo treba sesti i pisati.

      Šta je tebi u pisanju važnije – sadržaj ili forma?
      I jedno i drugo. Mislim da su forma i sadržaj vezani jedno uz drugo, da su neodvojivi. Ali sadržaj može biti originalan samo kada nađe svoju formu. Ako govorimo o podeli u dramskom pismu na ono što je više narativno, dajem prednost priči. Ispitivanje forme je zanimljivo samo piscima, mislim da to publici nije naročito interesantno. U tom smislu, ako bih morala da biram, odlučila bih se za sadržaj. Mada zaista mislim da svaki sadržaj prolazi težak put da nađe svoju savršenu formu.

      Tvoj tata je Ivo Štivičić, ugledni jugoslovenski i hrvatski dramski pisac i scenarista. Kakav je njegov uticaj na tebe i tvoj rad?
      U mojoj najranijoj dobi je njegovo zanimanje svakako uticalo na moja interesovanja. Deca kada su mala, vole imitirati svoje roditelje. Moj tata je imao to neko misteriozno zanimanje. Zatvarao se noću u sobu i pisao. Uvek je pisao po noći i naglas govorio dijaloge svojih likova. To se čulo iz druge sobe u vreme kad sam ja morala spavati. To je sigurno uticalo na mene i na neki način me impresioniralo, pa sam želela da radim isto što i on. Ali tata i ja smo po svemu različiti: on je najpre i pre svega pisao za televiziju, ja sam se tek nedavno počela baviti televizijom, uglavnom sam se bavila pozorištem i pisanjem za pozorište. To su dve prilično različite discipline. Njegove teme i moje teme su potpuno različite. Čak je i naša metodologija i pristup pisanju i proces potpuno različit: ja pišem danju, on piše po noći. Ja pišem štreberski, on piše kampanjski. Ja poštujem rokove i stižem na vreme, a njemu, a njemu su stranice otimali iz ruku jer su kamere već snimale dok je on još završavao scenario. Nas dvoje smo zaista toliko različiti da nikad nisam osećala niti njegov pritisak niti njegovu senku. U tom tabloidnom i senzacionalističkom smislu jesam to često osetila, pitali bi me jel’ ti tata to napisao!? Mene takvi novinari još uvek to pitaju, čak i dobronamerni ljudi iz tabloida me pitaju da li pošalješ tati da ti pogleda šta si napisala, da ti malo popravi? Da, još uvek me to pitaju! Tako da se ili navikneš na to ili, kao ja, odeš da živiš u neku drugu zemlju.

      Kako sada odgovoriš na pitanje ko sam ja?
      Moj identitet određuje to što sam spisateljica i to što sam emigrantkinja. Preseliti se i živeti u nekoj drugoj sredini, makar to bilo i namerno i željeno, dakle ne pod prisilom, to je potresno, gotovo na molekularnom nivou. Kada odeš da živiš u drugu zemlju, dogodi se to da se odjedanput nađeš u situaciji u kojoj tvoje tkivo i tvoje biće, tvoj pogled na svet, tvoje navike i tvoje vrednosti nisu utkane u prostor oko tebe na način na koji si navikla. Nađeš se u nekoj tako strašnoj samoći i jednoj zastrašujućoj situaciji koja ostavlja snažne posledice na identitet. Meni se čini da se to na ljudima može prepoznati, da se vrlo brzo kad stupiš u komunikaciju s nekim, vidi da li je imao to iskustvo ili je celi svoj život proveo relativno ugodno pa makar i iritantno. Biti spisateljica znači stalno čeprkati po toj rani i stalno je dalje produbljivati, istraživati. Onda se u tom mom identitetu stalno takmiče hrvatsko-balkanski kulturni identitet i britanski, zapravo londonski, i onda si stalno u nekoj vrsti nadmetanja – malo je jedan jači, malo je drugi, a sada je još došlo i majčinstvo, tako da koliko god imala različite identitete, bila građanka, partnerka, ljubavnica, nečija sestra, prijateljica, kći, sve se to da uklopiti, ali majčinstvo ti baš tektonski poremeti taj osnovni identitet koji je već sam po sebi nemiran. Sada sam u procesu traženja nekog novog identiteta koji se možda može naći, ali ja to još nisam savladala.

      Svako od nas s prostora nekadašnje Jugoslavije nosi neku traumu iz devedesetih. Kako si ti doživela te godine?
      Imala sa 14 godina kada je počeo rat. Bila sam emotivna i vrlo sam dramatično sve to doživela jer smo mi imali prijatelje po celoj Jugoslaviji i osećali smo se vrlo slobodno na svim mestima u toj zemlji. Osećala sam bliskost s raznim urbanim sredinama širom Jugoslavije više nego što sam osećala bliskost s nekim drugim sredinama unutar Hrvatske. Kada sam se počela baviti pisanjem, sećam se da sam neko prvo vreme dugo imala otpor da se bavim temama koje se tiču tog perioda i tih događaja, imala sam baš otpor. Čim sam s tim prvim komadom počela izlaziti van granica Hrvatske, svi su me samo pitali o tome, o ratu u Jugoslaviji i zašto ne pišem o tome. Meni se to tada činilo tako nekako nepotrebno. Bio je to moj instinktivni doživljaj, a danas, nakon toliko godina, imam potrebu da o tome pišem. U to vreme želela sam da se bavim normalnim temama, običnim životom mladih ljudi, mada to u tom trenutku nije bio profitabilno. Bilo bi mnogo profitabilnije da sam se tada bavila tim temama, ali bilo je tako kako je bilo. Čini mi se da su istorija Jugoslavije i žensko pitanje teme koje će sigurno biti prisutne u mom pisanju.

      U Londonu si za svoj rad dobila veliko priznanje. Tvoje Tri zime izvedene su u Nacionalnom teatru u Londonu, a potom nagrađene za najbolju dramu. Kako objašnjavaš taj uspeh?
      Mislim da sam imala mnogo sreće, mnogo faktora je uticalo na to, napravljeno je i mnogo malih koraka koji su doveli do toga. Tri zime su izvedene u NT u poslednjoj sezoni rukovođenja upravnika Nika Hajtnera. Mislim da je on u toj sezoni, pošto je bila poslednja, bio smeliji nego inače. Da toga nije bilo, možda ne bi ni Tri zime bile na repertoaru. Imala sam veliku podršku reditelja, jednog od najznačajnijih u Velikoj Britaniji, pokojnog Hauarda Dejvisa, koji je naprosto želeo da režira tu dramu i borio se za nju. Bez njegove želje da se baci na moju dramu isto možda ne bi bilo tog izvođenja. Tako da je mnogo nekih srećnih okolnosti odigralo ulogu, ali to i dalje nije neka garancija za budućnost. Ovaj posao je takav da se često kreće iz početka ili ne baš iz početka, ali si stalno u poziciji da moraš uvek i iznova da proizvodiš nove drame, jer ne može se živeti samo na lovorikama.

      Tri zime su zaista posebna drama, kompleksna na mnogo nivoa. Šta je tako specifično u toj drami?
      Autentično je svakako to da kada sam pisala Tri zime, bila sam četvrta ženska generacija po maminoj liniji. Nije bilo sinova u toj porodici četiri generacije. Sada je već s mojom ćerkom to peta generacija. Ta neka krivulja od moje prabake do mene, to odakle smo krenule, od neke socijalne nemoći, od nepismenosti i potpune prepuštenosti na milost i nemilost okolnostima, do moje generacije, do mene koja imam glas, koja taj glas koristim i to na dva jezika – to je za mene bilo moćno zemljište za pisanje. Imala sam jaku potrebu da to istražujem i da svakoj od tih generacija dam glas i kontekst i da probam da shvatim koliko je naša sredina i sva ta društvena uređenja koja su se tako dramatično i turbulentno menjala u svakoj generaciji, koliko je to uticalo da se u svakoj generaciji naš glas dalje razvija.

      Kako razmišljaš o tome u kakvom svetu danas živimo?
      Mislim da u svetu danas vlada takva kakofonija glasova da je teško kroz nju se probiti. Mislim da se uvek u nekim potresnim periodima, kada se događaju neki veliki društveni potresi, da tada isplivaju najgori. U tim vremenima se najgori najbolje snađu. To je bilo i devedesetih. Pod njihovom vladavinom mi živimo i danas. Kada gledam, na primer, jedan komad kao što je Brehtov Nezadrživi uspon Artura Uija, to je neka alegorija o usponu fašizma, smeštena u sredinu malih gangstera i povrćara. To danas više nije alegorija, to su danas ljudi koji nam kroje sudbine, a stvarno jesu mali gangsteri i povrćari. Oni se uvek najbolje snađu u situacijama kakva je ova ekonomska kriza od koje svi danas patimo. Pa ta velika migrantska kriza, pa ta velika klimatska kataklizma koja nam preti. Uvek se ti ljudi najbolje snađu. Mislim da je jedan od velikih problema današnjice informacijsko preopterećenje i zbog toga smo svi tako umrtvljeni, od te tolike količine informacija. Svaki dan moramo reagovati na tu gomilu informacija o stravičnim događajima na celoj planeti, sve nam je to dostupno i to svakodnevno. To izaziva totalnu apatiju. Zbog toga ne reagujemo tako kako treba reagovati. Milion ljudi izađe na demonstracije pa ništa ne bude. O tome se pišu članci i kolumne, potpisuju se peticije i opet ništa. Sami smo krivi, a opet i nismo krivi, nemoćni smo.

      Šta je za tebe u ovom vremenu zadatak umetnosti?
      Ne znam da li je to zadatak, ali mislim da umetnost ima moć da inspiriše nezavisno razmišljanje. Svi smo toliko ugrađeni u te neke službene oblike i službene narative u realnosti koju živimo. Teško je nekad to skloniti od sebe. Kad pišem, stalno pokušavam oguliti sa sebe taj sloj koji se lepi na mene u svakodnevnom životu. Mislim da pozorište stvarno ima tu moć da skrene pažnju i da prekine taj narativ, da istrgne iz uljuljkanosti. Ne mislim da je to zadatak pozorišta, ali da ono ima tu moć. Zadatak dramskog pisca je sasvim drugačija. Jedino i osnovno je to da mora biti zanimljiv. Mislim da je to teško. Moj zadatak kao dramske spisateljice je taj da ne izneverim poverenje koje mi publika daje kada kupi kartu i odvoji svoje vreme. Kada se ugase svetla, ja imam njihovu pažnju, a moj jedini zadatak je da održim tu pažnju i da im ne dosađujem. Mislim da ljudi u pozorište ne dolaze po lekciju i neko objašnjenje, niti po manifest, niti po političku poruku, niti ljudi dolaze u pozorište po društvenu promenu. Mislim da ljudi dolaze u pozorište na zabavu. U najboljem obliku ta zabava je i plemenita i podstiče na razmišljanje i postavlja pitanja i ostavlja neki trag koji je trajan. Ali to je bonus, to je pozorište u svom najboljem obliku.

      Kakav je tvoj san u budućnosti?
      Volela bih da imam tu slobodu da mogu još dugo, decenijama još da pišem, da ostanem u dobrom psihofizičkom stanju. Što sam starija, čini mi se da ima sve više tema i razloga da se piše. Bitno mi je, naravno, sada da gledam svoju kći kako raste, kako se razvija i kako osvaja svet i nekako se nadam da će sve ovo o čemu pišem, pogotovu kada su to pitanja koja se tiču žena i ženskih prava ona prevazići. Nadam se da će to njoj nešto značiti i da će formirati njeno odrastanje. To je jedna moja sebična, ali iskrena želja. Nadam se da će nam svet preživeti dovoljno dugo da moja kćer može proživeti život koji bi bio barem toliko srećan koliko je moj do sada.