ludus

    1. REŽIJA JE VRSTA ISPOVESTI

    2.   
        
    3. slika



    4. Pozorište je misaona i čulna igra, način spoznaje sveta, čoveka i doba u kojem živimo. Važno mi je kad radim klasično dramsko delo da centriram problem, temu, a potom nađem oblik. Režija je i vrsta dijaloga s vremenom u kojem živimo – kaže Tanja Mandić Rigonat

      Intervju:Tatjana Mandić Rigonat                                                                         Verica Strugar

       

      U Beogradu je njenih devet predstava na pozorišnom repertoaru – u matičnoj kući, Narodnom pozorištu, igraju se „Seksualne neuroze naših roditelja“, „Zli dusi“, „Naši sinovi“, „Ivanov“, a početak ove jubilarne sezone obeležio je „Balkanski špijun“. Potpis Tanje Mandić Rigonat nose i (po) dve predstave u „Vuku“ i „Buhi“, a ona ih već pakuje i sprema na mnoga putovanja. Kovačevićevu dramu videće publika na Festivalu malih scena u Rijeci, Čehovljev „Ivanov“ igraće se na MITEM-u u Budimpešti, a Viripajeve „Iluzije“ učestvovaće u programu tek osnovanog festivala na dalekom ruskom ostrvu Sahalin, a potom i u Moskvi...


    5. Nedavno ste gostovanjem završili ovu godinu: s festivala u Jekaterinburgu vratili ste se sa Specijalnom nagradom „Nikolaj Koljada“, za predstavu „Šuplji kamen“?
      Sve što je vezano za „Šuplji kamen“ posebno je u mom životu. Počev od ekipe, glumaca koji su duša predstave: Branka Petrić, Rada Đuričin, Ljilja Stjepanović, Lane Gutović, Katarina Marković. Većina njih odavno je u penziji, a drže čas na temu „šta znači žar i mladost igre“. Koljada je bio na prvom izvođenju i zaista je bio oduševljen. Kao iskren čovek nije se krio iza eufemizama već je rekao da je ta premijera jedan od tri najuzbudljivija trenutka u njegovom životu. Odabrao je predstavu za festival, pa je od maja počelo radovanje ekipe zbog odlaska u Jekaterinburg.


    6. Kakav je osećaj izvesti „živog pisca“ u njegovom gradu, teatru i na njegovom festivalu, a onda dobiti i priznanje s njegovim imenom?
      Koljada je zaista džin sa Urala, kako ga je Teofil Pančić opisao. Taj veliki pozorišni čovek je pisac, glumac, reditelj, profesor glume i dramaturgije, vlasnik pozorišta. Njegov teatar je mesto iz mašte. Ima 120 zaposlenih, koji su kao komuna: savršeno funkcionišu po nekom pozorišnom mehanizmu. Već kad uđete u foaje, osećate se kao u nekoj prodavnici retkosti. Zečevi u kavezima, zmije u terarijumima, svaki centimetar prostora ispunjen je antikvarnim nameštajem koji je u stvari deo raznih dekora, uz gomilu sitnica. Fundusi su prepuni i čisti, garderobe zajedničke, pa pozorišne rekvizite, kostimi. I sve diše u nekom saglasju. Njegov teatar ima dve scene. Sve vrvi od mladih ljudi, od jutra do večeri. Koljada cepa karte, dočekuje posetioce.


    7. A onda, uoči izvođenja, izlazi na scenu da im na svoj, neposredan i šarmantan način kaže nešto o onome što će gledati?
      Pred našu predstavu obratio se publici rečima ljubavi i poštovanja prema prijateljima, umetnicima iz Beograda. Još im je rekao da će gledati predstavu koja je bolja od njegove i upola kraće traje od one koja se igra u njegovom pozorištu. Posle izvođenja su nam nazdravljali. Bile su stajaće ovacije, od prvog sekunda aplauza! Po gradu klupe oblepljene fotografijama glumaca iz predstave, kao reklama za festival. Moj utisak je totalno pozorišni. Kad dođete odavde, iz pomalo blazirane pozorišne atmosfere koja prati naše festivale, na mesto kakvo je Koljada teatar, i festival, jednostavno se preporodite. I danonoćno se osećate kao deo jedne velike Koljadine predstave, u kojoj svako radosno igra dodeljenu mu ulogu. Ta specijalna nagrada je važna jer se retko dodeljuje, samo kad je nešto izuzetno. Dakle, nije utešno nego ekskluzivno priznanje.


    8. Radili ste i Olega Bogajeva, Viripajeva, Kostjenka. Šta vas privlači savremenoj ruskoj dramaturgiji?
      U njima sam našla savremenost, tematsku i formalnu. Spoj velikih tema koje odlikuju ruski roman 19. i početka 20. veka, eksperimentalnost ruske avangarde, postmodernističku nadogradnju, duhovitost i poetičnost. Sve te drame su rebus, a mene to privlači. Bežim od dramaturgije takozvanih dobro skrojenih komada. Volim otvorene forme.


    9. Nabokov, Dostojevski, Čehov – koje bi se sledeće ime klasične literature moglo naći na vašem repertoaru?
      Volela bih da režiram Gogoljeve „Mrtve duše“. Dramatizaciju romana napisala sam još 1997. godine. Ali nisam je ja režirala nego Dejan Mijač u Jugoslovenskom dramskom pozorištu. Volela bih i da negde, nekad, postavim i moju prvu dramatizaciju priča Čarlsa Bukovskog „Đavo je bio vruć“. Ovo sve „vadim“ stare priče iz rediteljskog kofera neispunjenih želja. Ima toga još. A o budućnosti ne pričam dok se ne dogodi. Mislim o onome što trenutno pišem i razmaštavam. Nekoliko puta sam se baš dobro opekla.


    10. U jednom našem razgovoru izjavili ste da živimo u svetu Nušićevih i Kovačevićevih junaka: da se smeju oni nama, a ne mi njima... Ko će nam se sledeći smejati u vašem rediteljskom čitanju?
      U Nišu postavljam „Putujuće pozorište Šopalović“, kao poetsku surovu raspravu o pozorištu. Ovu predstavu režiram posle iskustva u inicijativi „Nije umetnički ćutati“ i ozbiljne akcije za dostojanstvo naše profesije, u borbi protiv svih koji bi pozorište da unize. I smeju se i rugaju, nama, koji ga posvećeno stvaramo

    11. .
      Retko se odlučujete da istog pisca dva puta postavite na scenu. Osim Viripajeva i Duška Kovačevića, to ste uradili još samo s Vedranom Rudan?
      Pa, Čehova bih režirala doživotno, ali mora neko to i da mi omogući. Radila sam „Uho grlo nož“ davne 2002. godine i od tada je Vedrana moj prijatelj. Velika spisateljica i veliki čovek. Devet puta je dobijala otkaz zbog svog javnog delovanja protiv gadosti politike. Radila sam dramatizaciju romana „Dabogda te majka rodila“ i u Rijeci režirala predstavu. Za tu dramatizaciju i predstavu dobila sam nagradu na Festivalu malih scena, ali nažalost nikad nije gostovala u Beogradu. Tu dramatizaciju bih volela da režiram ovde. Vedrana je originalan pisac i, pored Roberta Perišića, meni najdraži iz zaista fascinantne množine savremenih hrvatskih pisaca...


    12. Vaš „Balkanski špijun“ je u žestokom dijalogu sa ovim vremenom, uspostavio je nove matrice u scenskom čitanju kao „Gospođa ministarka“ i „Ivanov“ pre njega. Kad radite klasiku, šta vam je najbitnije?
      Pozorište je misaona i čulna igra, način spoznaje sveta, čoveka i doba u kojem živimo. Važno mi je kad radim klasično dramsko delo da centriram problem, temu, a potom nađem oblik. Režija je vrsta ispovesti i dijaloga s vremenom u kojem živimo. Dok radim dramaturšku adaptaciju, u nju već upisujem režiju, rešavam rebuse tog dela i teme na koju sam usmerena. Vidim slike, a na probama, u radu s glumcima, koncentracija je na igri, na produbljivanju načina koji će roditi život scenske priče.


    13. Poznati ste kao reditelj koji neguje blizak odnos s glumcima, neki su kroz vaše predstave „izrasli“ u sjajne umetnike?
      Važni su ljubav, poštovanje i radoznalost. Strast i tragalaštvo. Otvorenost. I težnja ka preispitivanju svega. Za svaki postupak, gest, izgovorenu rečenicu, moramo znati zašto postoji. Improvizacije na zadatu temu divna su faza u procesu rada nakon koje sledi fiksiranje igre, preciznost. Bitno je to neprepričljivo, nešto što se uspostavi na probi. To je bliskost posebne vrste, kao neka zaluđenost.


    14. Bili ste svojevremeno direktor Drame u Narodnom pozoristu. Šta vam je donelo to iskustvo? Da li biste ga, pod nekim okolnostima, ponovili?
      Peca Ejdus me je pozvao, a takavo poverenje se ne odbija. Znala sam ansambl dobro, već sam režirala u Narodnom četiri predstave. I htela sam da budem sve suprotno od onoga što me je često sačekivalo kad sam kao reditelj ulazila u razne upravničke kancelarje. Dakle, da ne lažem, ne zavlačim, ne mistifikujem, ne potcenjujem, ne vrdam, ne dramim ludilo veličine i velevažnosti. Ali za tih godinu dana velike odgovornosti malo sam čitala, malo spavala. Ejdus i ja smo samo tri meseca radili zajedno i odlično se razumeli. A onda ga je nasledio Đurović s kojim nisam delila pogled na umetnost. Epilog je bila moja smena. Ne želim da budem direktor Drame već samo reditelj. A to je beskrajno mnogo.
      Vukica Strugar

       

      antrfile

      GLADIJATORSKE IGRE

      Citirate misao Naomi Klajn da je danas sve dozvoljeno zarad novca ili minuta slave. Čemu ćemo u ovim gladijatorskim igrama, na kraju, prisustvovati?
      Ti rijaliti su obrazovni program danas. Služe da od malena deca nauče lekcije neoliberalnog koncepta života. To je obuka za ljude novog vremena.

       

      Antrfile

      IDEALISTI I FANATICI

      Da li je vreme dalo za pravo onima koji su, pre svega što nam se dešavalo u poslednjih 30 godina, tvrdili da „za ideale ginu budale“?
      Postoje razni ideali. I biti idealista samo po sebi nije vrednost. Pa i nacisti su imali ideale – nacističke. Fanatici raznih boja su takođe idealisti. Važno je koji je ideal u pitanju. U svakom vremenu postoje ljudi koji s pristojne udaljenosti, u čauri lične udobnosti i lukrativnosti, s podsmehom posmatraju one koji misle da nije dovoljno roditi se i biti čovek. A znamo da se čovek postaje, pa i po cenu podsmeha, sprdanje s idealima. I uprkos tome. Uvek bih birala da budem plemenita budala, nego mudra, a oportunista.

    15. tanja
      Predstava „Šuplji kamen“ na gostovanju u Koljadu teatru, Rusija (foto: Stevan Jelić Mariokov)