ludus

    1. ŠTA SU GLUMCI ZNAČILI ZA ISTORIJU, A ŠTA ONA ZNAČI ZA NJIH

    2.   
        
    3. slika
    4. Jelica Stevanović, Jovan Tarbuk i Mirjana Odavić (Foto: Predrag Tončić)



    5. Tokom Prvog svetskog rata među mobilisanom vojskom bilo je mnogo glumaca, i amatera i profesionalaca, oni su mahom na osnovu sećanja ispisivali tekstove, režirali ih, potom organizovali predstave, bodreći tako svoje saborce, sapatnike, ali i sebe same – kaže Mirjana Odavić, vođa autorskog tima izložbe Pozorište u vremenu svakom kojom je Udruženje dramskih umetnika Srbije obeležilo vek postojanja

       


    6. Intervju:Mirjana Odavić                                                                Aleksandra Jakšić



      S idejom da ukaže na to da pozorišno stvaralaštvo doprinosi očuvanju jezika, nacionalne svesti i identiteta, te razvoju duhovnosti naroda, zapravo razvoju srpskog društva uopšte, Udruženje dramskih umetnika Srbije je vek svog postojanja obeležilo izložbom Pozorište u vremenu svakom (Etnografski muzej, novembar 2019. godine). Pored UDUS-a u realizaciji ove sveobuhvatne postavke učestvovali su i Muzej pozorišne umetnosti Srbije, Pozorišni muzej Vojvodine, Arhiv Srbije i Istorijski arhiv Beograda. Ludus ovim povodom razgovara s vođom autorskog tima Mirjanom Odavić, muzejskim savetnikom iz MPUS-a.

      Imajući u vidu zadati vremenski i tematski okvir izložbe – istorija razvoja srpskog teatra – odakle ste krenuli i čime ste se vodili u odabiru materijala?
      Mnogi istoričari pozorišta naglašavaju da se u Zakonopravilu Svetog Save prvi put pominje reč glumac, u današnjem smislu, tako da smo mislili da je interesantno da počnemo od toga, odnosno od ilustracije jedne strane prepisa Krmčije, čiji sam prepis iz 16. veka našla u SANU, a tu je i detalj freske Kainovo potomstvo iz 14. veka (Visoki Dečani) kako bismo ukazali na to da iako pravoslavna crkva nije poštovala pozorište, i tu nema zbora, ipak je bilo svirača, igrača, zabavljača, što predstavlja deo teatarske vizije. Prelazimo onda na 18. vek i školsko pozorište, Kozačinskog sa đacima Latinske škole u Sremskim Karlovcima, tu je Joakim Vujić, a „prava“ priča počinje zapravo od osnivanja prvih profesionalnih teatara… Pošto slogan Udruženja glasi Glumac i njegova sudbina, dogovorili smo se da glumci i kuća gde su stvarali svoju umetnost budu u prvom planu. Na 66 panoa prošli smo kroz istoriju razvoja srpskog pozorišta od 13. veka do danas, s tim da naglašavam da se zbog preobimne teme i ograničenog prostora radi samo o naznakama dešavanja.

      Više institucija je učestvovalo u realizaciji izložbe, koja građa vam je bila na raspolaganju?
      Najveći deo materijala koji obuhvata period do 1945. nalazi se u MPUS. Arhiv Srbije ustupio je deo građe u vezi s temom postavke, uglavnom se radi o 19. veku i početku 20. stoleća. Istorijski arhiv Beograda obezbedio je mahom dokumenta o Narodnom pozorištu i deo o Udruženju. Iz Arhiva Jugoslavije koristili smo dokumenta bitna za Udruženje pre svega, i naravno, najiscrpnija građa od 1950-ih vezana za Udruženje nalazila se u samom UDUS-u. Materijal su nam dali i Pozorišni muzej Vojvodine, Matica srpska, Biblioteka grada Beograda, Muzej grada Beograda, pozorišta i festivali u Srbiji... Sve vreme sam pokušavala da balansiram tako da sva pozorišta budu zastupljena, ali naravno da su prvi teatri – SNP, NP – dobili veći prostor jer se provlače kroz ceo period od 19. veka do danas. Takođe, Sterija i Nušić su izdvojeni od pisaca budući da su udarili pečat književnoj strani srpske pozorišne umetnosti...

      Izložba je podeljena po segmentima…
      Pratili smo istorijsku liniju razvoja pozorišta kod nas. Prvi segment nazvan kratko i jasno Počeci obuhvata sve ključne trenutke do osnivanja Srpskog narodnog pozorišta – srednji vek je, pomenula sam, predstavljen s dva eksponata, tu je nekoliko dokumenata o školskom pozorištu u 18. stoleću (šematski prikaz scene, potpis rodonačelnika školskog teatra Emanuila Kozačinskog, naslovna strana njegove Traedokomedije, inače prve srpske pozorišne predstave), Jovan Rajić kao autor prve srpske dramaturške obrade pozorišnog komada (preradio je Traedokomediju), zatim Joakim Vujić kao bitna figura naše istorije pozorišta, i prikaz Rondele u Pešti, gde je Vujić 24. avgusta 1813. postavio Kreštalicu, prvu predstavu na srpskom jeziku; prešli smo na Teatar na Đumruku, prvi put pominjemo Steriju pošto je bio jedan od ljudi koji su omogućili da se stvori ovo pozorište, besplatno je ustupao svoja dela za njegove potrebe, nabavljao garderobu, scenografiju…; tu su Teatar „Kod jelena“, Leteće diletantsko pozorište…

      U drugoj polovini 19. veka organizuju se mnoge pozorišne družine – amaterske ili profesionalne putujuće – i u Austrougarskoj i u Kneževini Srbiji, što svedoči o sve većoj popularnosti teatra u Srba koji ovu vrstu umetnosti vide u funkciji kulturnog napretka. Drugi segment izložbe posvećen jeizgradnji nacionalne svesti i moderne srpske države i obuhvata vreme do početka Prvog svetskog rata…
      S obzirom na to da se istorijski otvaraju vrata nezavisnosti Srbije, jača potreba za stvaranjem nacionalnog identiteta. Osniva se Srpsko narodno pozorište u Novom Sadu, a zatim Narodno pozorište u Beogradu. Pošto smo pokušali da prikažemo one koji su najviše doprineli razvitku teatarske umetnosti i stvaranju identiteta, obavezan akcenat je bio na putujućim pozorištima, jer su bila naši veliki misionari književnog jezika, dela, pronošenja kulture. Ne zaboravimo da u to vreme postoje samo dve pozorišne zgrade, igralo se po kafanama, na poljanama i sl. Zato je prisutan niški „Sinđelić“, koji je udarilo temelje teatarskoj delatnost u tom delu Srbije. Smatrali smo da ne smemo da zaboravimo „Orfeum“ Brane Cvetkovića, prvo privatno pozorište osnovano krajem 19. veka a koje je radilo u dva navrata; čak se u jednom trenutku NP toliko osetilo ugroženo od tog humorističko-satiričnog repertoara da je tražilo od Ministarstva zabranu Braninog pozorišta dok se igra u NP, pa je on pomerao vreme svojih izvođenja.
      Tada se pojavljuje i neka vrsta scenske fotografije, što vizuelno utiče na tok postavke. Inače, trudili smo se da posetiocu bude i slikovno jasno da menjamo segmente, svaki ima svoju boju i strelice koje usmeravaju kretanje kroz izložbu.

      Sledi međuratni period (1919–1945)…
      Akcenat je stavljen na kuće koje su ozbiljno nastavile da produbljuju temelje našoj pozorišnoj istoriji, a to su novosadsko NP (predznak srpsko izbačen je u Kraljevini Jugoslaviji), NP u Beogradu, NP Dunavske banovine, NP Moravske banovine, ali i NP Skoplje – odlučili smo se za ovaj teatar jer mu je Nušić još 1913. udario temelje, veliki glumci su stvarali u njemu, bilo je baš pravo srpsko pozorište. Treba reći da se i pored sve više institucionalnih teatara putujuća pozorišta nisu ugasila, mnogo su i dalje značila za širenje i nacionalnog duha i pozorišne umetnosti na našim prostorima. Takođe, osniva se Akademsko pozorište, Glumačko-baletska škola pri NPB, što je udarilo ozbiljnije temelje za kasnije stvaranje FDU, Akademije u Novom Sadu…
      Zanimljiva je priča o Rodinom pozorištu, prvom dečjem pozorištu koje je osnovala Gita Predić Nušić. Bilo je vrlo popularno i specifično budući da su dečje uloge uvek igrala deca, a profesionalni glumci odrasle, a ugasilo se na početku rata.

      Rekla bih da segment Pozorište i rat najbolje pokazuje teatar kao istinski važan deo života i njegovu moć u kriznim vremenima, te koliko su pozorišni umetnici doprinosili zaštiti, odnosno održanju nacionalnog identiteta.
      Tokom Prvog svetskog rata pozorišni život u Srbiji zamire i prenosi se van granica zemlje, putevima naše vojske, izbeglog građanstva i zarobljenika – na Krf, Korziku, Solunski front, u Tunis, Bugarsku, Mađarsku i Austriju. Na Krfu je bio i Brana Cvetković – kao iskusan čovek dobio je direktivu da pokrene svoje pozorište jer su vlada i kralj znali da je narodu u izbeglištvu potrebno nešto da im vrati duh. Kompletno putujuće pozorište Mihaila Lazića došlo je u Solun, od vlade je dobilo odobrenje da tu izvodi predstave (u teatru „Odeon“). Lazićeva družina ubrzo prerasta u Vojničko pozorište „Toša Jovanović“, ide i po frontu, povremeno igra u Zejtinliku među rekonvalescentima, a na jednoj predstavi u Solunu 1917. prisustvovao je i prestolonaslednik Aleksandar. Među mobilisanom vojskom bilo je mnogo glumaca, i amatera i profesionalaca, oni su mahom na osnovu sećanja ispisivali tekstove, režirali ih, potom organizovali predstave, bodreći tako svoje saborce, sapatnike, ali i sebe same. Pozorište je bukvalno bilo deo borbe za goli opstanak. Fantastična je priča iz Lazuaza, logora gde se vojska oporavljala – na toj poljani u blizini grada Bizerte u Tunisu bila je izgrađena i bina, entuzijazam i volja bili su toliki da su naši ljudi čak zakupili štampariju u Bizerti, štampali novine, repertoar, vesti na ćirilici.
      Za vreme Drugog svetskog rata pozorišni život je ipak postojao u gradovima, između ostalog UDUS se trudio da njihovi članovi rade, da se uposle mnogi izbegli iz Hrvatske, da imaju od čega da žive. Narodno pozorište u Beogradu, čija je zgrada stradala tokom bombardovanja 1941. i posle obnovljena, ima repertoar, a tu je recimo Centrala za humor, zbog koje je Žanka stradala… Na frontu deluju brojna partizanska pozorišta, izložili smo fotografije Kulturne ekipe Prve proleterske divizije, u kojoj su i Mira Banjac i Predrag Tasovac.

      Period od 1945. do 1990. podeljen je na brojne podsegmente, od socrealizma preko osnivanja profesionalnih umetničkih škola i novih institucionalnih pozorišta, dok su veliki teatri – SNP, NPB, NP Niš – prikazani u novim okolnostima, a osnivaju se i samostalne pozorišne grupe, teatri za decu… Zanimljivo da ste se dotakli i cenzure?
      U delu nazvanom Ideologija i pozorište ideja je bila da se pokaže da je cenzura, kao što je postojala kroz čitavu istoriju teatra, postojala i kod nas. Nisu retki slučajevi direktnih diktata repertoarske politike, ili zabrana priprema i izvođenja predstava od strane vlasti. Pošto nema zvaničnih dokumenata da to i potvrde, izložili smo fotografije spornih predstava, isečke iz štampe; izdvojili smo najupečatljivije primere uticaja vlasti na repertoar – Kad su cvetale tikve, Golubnjača, Karamazovi, koji nisu ni izvedeni, fotografija je s probe…

      Upečatljiv je još jedan period kada je pozorište pokušavalo, kao i u Velikom ratu, da digne moral ljudima u tim teškim vremenima.
      U segmentu Devedesete – teatar mora biti hrabar simbolično je prikazano da se pozorište usudilo da priča o tadašnjem savremenom problemu, što smo ilustrovali fotografijama kultnih predstava, očekujući da će ih ljudi prepoznati budući da smo savremenici tog doba. Odlučili smo se za njih pet: U potpalublju i Bure baruta (JDP), Mera za meru (SNP), Tamna je noć (Teatar Kult)i Porodične priče (Atelje 212).
      Istakli smo i da su pozorišni umetnici aktivno učestvovali u društvenim promenama, demonstracijama, tokom bombardovanja pozorišta su izašla na ulicu – NP je imalo scenu na otvorenom u Dositejevoj ulici, „Duško Radović“ igra za decu na Tašmajdanu. Slika sveopšteg stradanja je prikazana npr. kroz potresno pismo Mire Banjac o našim žrtvama, tu je naslovna strana Ludusa s metom, simbolom tog vremena.

      Hronologija razvoja srpskog teatra završava se sadašnjim trenutkom, predstavama koje će tek ući u istoriju?
      Kroz naslove iz štampe hteli smo da prikažemo odnos države prema pozorišnoj kulturi uopšte, da ukažemo na problem koji postoji… A što se tiče predstava u novom milenijumu – 21 teatar je predstavljen fotografijama likovno najefektnijih njihovih postavki. Na kraju se nalazi pano posvećen festivalima, ali i to je sve u naznakama, akcenat je na Bitefu, Sterijinom pozorju…

      Poseban segment izložbe, naravno, posvećen je radu Udruženja dramskih umetnika Srbije.
      Upečatljivim dokumentima pokušali smo da ispratimo celu priču od osnivanja 1919, da istaknemo pravila koja su imali, tu su fotografije iz novina s prve skupštine, priča o imovini, o stradanju glumaca za vreme Drugog svetskog rata, ali i posle njega – Aleksandar Cvetković i Jovan Tanić iz NP optuženi su za saradnju s Nemcima i streljani, Žanki Stokić je uzeta građanska čast… U vitrinama se nalaze i originalni eksponati i skenirana dokumenta, izložen je Orden Sv. Save III reda koji je Udruženje dobilo 1934, i danas je veoma ponosno na to, a prvi put su javno prikazana i oba prstena Dobrice Milutinovića. Predstavljene su i članske karte, nagrade koje Udruženje dodeljuje, časopisi koje je izdavao UDUS, Ludus, te monografije.
      Vrlo sam ponosna na deo izložbe koji je radio Predrag Tončić, tj. na video-materijal koji je on oformio na osnovu građe. Na jednom televizoru se koncizno prikazuje priča o sto godina Udruženja koja se završava laureatima Dobričinog prstena.
      Moram da pomenem da bez pomoći Radmile Sandić i Branislave Atanacković iz Udruženja ne bismo sve izgurali.

      Za kraj pomenimo i da izložbu Pozorište u vremenu svakom prati katalog (prihod od njegove prodaje ide Fondu solidarnosti Udruženja), da je „izašla“ na ulice Beograda i Novog Sada, a pošto se završi u Etnografskom muzeju čekaju je gostovanja.
      Katalog je pre svega vrlo značajan jer se sad na jednom mestu nalazi priča o sto godina Udruženja. Mnogi istorijski podaci bili su dostupni i ranije, u katalogu se, posle uvodne reči predsednika UDUS-a, nalazi presek srpskog pozorišta koji je priredio Zoran Maksimović po tekstovima prof. Petra Marjanovića, dok je o Udruženju prvi put sve odjednom napisano. Prvih pedeset godina UDUS-a obradila je Snežana Lazić, drugu polovinu veka Jelena Kovačević; Zoran T. Jovanović se osvrnuo na prve pokušaje organizovanja glumaca, a na kraju se nalazi prilog o nagradama i izdavačkoj delatnosti UDUS-a iz pera Zorana Maksimovića.
      Katalog je nastao uz veliku pomoć Jelice Stevanović i Jovana Tarbuka, dizajnera i kataloga i celokupne postavke.
      Izložba na otvorenom je predstavljena na reklamnim panoima kompanije „Alma Quattro“, a vizuelna rešenja je uradio „Orange Studio“ – građani tako mogu da vide fotografije velikih glumaca, značajnih ličnosti našeg teatra i pročitaju njihove pametne misli.
      Postavka Pozorište u vremenu svakom posle Beograda se seli u Novi Sad, gde će publika moći da je vidi do 20. decembra u Srpskom narodnom pozorištu, a na proleće će biti predstavljena u Nišu tokom trajanja festivala, a očekujemo da će i drugi gradovi biti zainteresovani.
      Sve u svemu, bilo je još toliko toga što je moglo da se ispriča, ali u ovom trenutku ovo je bio maksimum.