ludus

    1. UČILA SAM DA NE POSUSTAJEM

    2.   
        
    3. slika
      Dodela Nagrade Zanka Stokic, foto:Narodnopo pozorište

    4.  

      Pustite mašti na volju, oslobodite svoje snove – kaže Gorica Popović, dobitnica priznanja „Žanka Stokić“ i „Pavle Vujisić“

       

      Intervju: Gorica  Popović                                                                              Vukica Strugar

      Ova kalendarska godina za Goricu Popović bila je pogodak „u sridu“: osvojila je dva prestižna i ugledna priznanja („Žanka Stokić“ i „Pavle Vujisić“), oba za životno delo – jedno za pozorišnu, drugo za filmsku igru. A kada se njima pridodaju i sve nagrade koje su već za njom („Nušićeva“ glumcu komičaru, dve „Carice Teodore“, pulska „Zlatna arena“ i drugo), gotovo da je nijedno nije veliko priznanje nije mimoišlo. Od velikog formata bile su i njene uloge u teatru, na malom i velikom platnu, ali joj je na volšeban način uvek ostajalo vremena i za mnoge druge umetničke i „ručne“ darove...

       

      Šta doživljavate kao svoje najveće delo?
      Trajanje. To smatram svojim uspehom. Kad se osvrnem na sve godine koje su iza mene, na sve događaje, ljude s kojima sam radila, predstave, snimanja, putovanja, društvene turbulencije kroz koje smo svi prolazili, osetim zadovoljstvo što sam „pretekla“. Verujem da za to mogu da zahvalim i svojim roditeljima, načinu na koji su me vaspitavali, podržavali, i učili da ne posustajem. Da ne idem glavom kroz zid. Da ne poletim previsoko. Da verujem svojim instinktima i da sve radim staloženo i temeljno.

      Član ste Ateljea 212 sa zavidnim stažom, prošli ste kroz razne faze kuće. Koja vremena pamtite kao najbolja?
      Budući da sam na scenu Ateljea prvi put stupila pre 44 godine, ponekad se osećam kao Metuzalem. Toliko toga pamtim. Miru na čelu kuće, Jovana, Borku, Mihiza (dramaturško odeljenje), Mucija i Ratkovića (stalni reditelji kuće)... I naravno, fantastičan ansambl: Zoran, Bata, Ruža, Seka, Bora, Gaga... Sve bolji od boljeg. Ne navodim puna imena jer su oni za mene živi, bliski, dragi. Tužno mi je što su skoro svi otišli. Hvala bogu, Seka je još uvek u sedlu (obožavam je). Pamtim mnoge faze: pamtim slabije sezone, i one veoma uspešne, sjajne predstave i one koje smo zvali „čabrom“, a očekivali uspeh. U pozorištu je, kao u životu: smenjuju se dobri i loši dani, sekiracije i beskrajna radost, uzleti i razočaranja... Zato volim Atelje. Jer je Atelje sastavni deo mog života.

      Nekada se govorilo o čuvenom „dramaturškom odeljenju“; čime objašnjavate činjenicu da nam danas nedostaju takva pera, jasni literarni kriterijumi, dobri tekstovi?
      Ne bih rekla da nam to nedostaje. Pre će biti da nam nedostaje prostor za dobre pisce i tekstove. Tržište je smanjeno. Pozorišta nemaju mogućnosti koje su imala ranije. Primorana su na tržišnu utakmicu. Svaki rizik, iskorak, eventualni neuspeh – košta. Često moraju da idu na sigurno. Srećom, neke stvari stižu do publike. Atelje se zdušno trudi da promoviše nove ljude. Imamo Fedora Šilija, Stašu Bajec, Dimitrija Kokanova, izvanredne mlade umetnike koji imaju šta da kažu i nastavljaju dobru tradiciju...

      Ispratili ste Brstinu s mesta upravnika, na njegovo mesto došao je prevodilac Novica Antić. Koji su vasi prvi utisci o novom čoveku na čelu kuce?
      Mi smo bili veoma zadovoljni Brstinom i želeli smo da nastavi da vodi kuću, pa smo takav zahtev i uputili osnivaču. Oni to nisu uvažili, i nisu našli za shodno da nas o bilo čemu obaveste. To je uvredljivo, ali ne sasvim neočekivano. Gospodin Novica Antić je izvanredan prevodilac, sarađivao je s nama, nije bez pozorišnog iskustva. Čini mi se da je tolerantan i pun entuzijazma. Naravno da mu želimo dobrodošlicu i da se nadamo dobroj saradnji. Ima zanimljive ideje, i prvi utisci su povoljni. Atelje ima odličan ansambl ostvarenih i sposobnih glumaca, i to je prvo što svaki upravnik treba da razume i da postupa u skladu s tom činjenicom. Sve će onda teći kako treba. Zaposli ljude, razgovaraj s njima, iskoristi njihove mogućnosti i sve će biti OK.
      Igrate, pevate, režirate, ne samo da kreirate već i pravite kostime, ručne radove, pišete tekstove. Čini se da ni u vašoj (a još manje u današnjoj generaciji) nema tako svestranih i radoznalih umetnika?
      Meni je to „stiglo“ od mojih roditelja i njihove širine i radoznalosti. Moja mladost je bila ispunjena muzikom, slikarstvom, pozorištem. Vremenom sam dopustila da se sva moja interesovanja razviju. Pisala sam, kreirala kostime, pravila songove, režirala. Uživam da neku stvar u potpunosti zaokružim i umešam prste u sve elemente nekog umetničkog proizvoda. Možda zvuči prepotentno, ali to mi prija... I ispunjava. Ima danas umetnika s takvim interesovanjima, možda nisu dovoljno glasni. Ovim putem ih ohrabrujem. Pustite mašti na volju. Oslobodite sve svoje lepe snove!

      Pre četiri decenije za prvu veću ulogu u „Nacionalnoj klasi“ Gorana Markovića dobili ste Zlatnu arenu. Da li je glumcima ovakav vetar u leđa važan u mladosti?
      Kako kome. Meni je značilo, ali me nije oslobodilo mladalačkih strepnji. Najveća strepnja mladog umetnika je da li će njegov dar biti primećen, da li će uspeti da napravi kontinuitet u poslu... Danas je možda više mogućnosti. Više se snima, možeš da sam praviš neke stvari, da se udružuješ u projekte. Ali ne znači da je lakše. Strepnja ostaje...

      Ima i vaših vrsnih kolega koji su završili ne samo profesionalni nego i životni vek bez priznanja, pa tek kad odu, kažemo da su bili veliki a da ih nismo cenili dovoljno... Sećate li se i vi takvih imena? Čime objašnjavate takve „propuste“, čak i kada se radi o uvažavanju kolega?
      Ima zaista umetnika koje su slava i široka popularnost zaobišli. To je šteta, ali to je, naravno, splet okolnosti. Ako ne „zakačiš“ seriju ili popularni film, široka publika te ne zna. Ili ne igraš u značajnoj predstavi, ne ideš na festivale. To su nepravde.

      Vaš rođak Aca Cvetković doživeo je strašnu sudbinu. Koliko se u porodici o tome govorilo, da li znate nešto više od šturih podataka kojima raspolažemo o njegovom kraju?
      Aca Cvetković je bio brat od tetke moje bake po majci. Poznavala sam njegovu rođenu sestru, baba Natu, koja je bila duhovita i vesela, a kažu da je takav bio i Aca. Kažu da je bio fantastičan komičar. Pomalo vetropirast, žovijalan, brz i vešt... Šteta što se po oslobođenju nije sklonio iz Beograda. Kažu da bi tako izbegao zlu sudbinu. Nije shvatio ozbiljno opasnost da nešto može da mu se desi. Njega i Tanića su odveli nekuda i streljali ih. Ne zna im se grob. Žanki Stokić su oduzeli građanska prava. Još neki glumci su stradali u Nišu, čini mi se... Aci su zamerali da je u skečevima u Centrali za humor ismevao Staljina! Zlo vreme...

      Ove godine UDUS obeležava vek postojanja. Koliko je umetnicima ono važno, ispunjava li očekivanje svog članstva, ima li dovoljno solidarnosti u esnafu?
      To je ozbiljan i divan jubilej. Udruženje je važno, i te kako, i bilo bi sjajno kada bi bilo finansijski i organizaciono jače i uticajnije. Nažalost, ono se stalno bori s nedostatkom sredstava i s različitim problemima. Bilo je dosta pokušaja da se stvari u esnafu urede, da se sklope kolektivni ugovori, koji bi štitili glumce i učinili njihov život dostojnijim i uređenijim. Ali ima toliko neuređenih stvari u ovom društvu... To i vrapci znaju.

      Za nekog s takvim glumačkim volumenom, brojem pozorišnih, filmskih i TV naslova, izgleda da je ostvario sve što se ostvariti može. Priželjkujete li još nešto?
      Pa iskreno, ne mislim da stajem, da stavljam tačku. Stavljam zarez. Imam energije i često mi se dan učini kratkim, jer osim glumačkih poslova imam i hobije koji mi veoma prijaju i kojih se ne odričem. Nemam specijalnih želja: volela bih da odigram ovo, ili ono... Toliko toga je iza mene. Pa što bih sad nešto izvoljevala? Bitno je da radim s dobrim, dragim ljudima, da uživam u radu, da se radujem. Šta ćeš bolje?!?

       

    5.  

    6. milos
      Gorica Popovic u predstavi Slavna Florens( foto www.arhivaatelje212.rs)