ludus

  1. Tri decenije kasnije...


    1. Odakle smo pošli, gde smo bili i šta smo (sve) prošli, kako nam je danas i čemu se nadamo


    2. Piše Aleksandar Milosavljević

    Danas je o „Ludusu“ moguće pisati na nekoliko načina. Recimo kao o „tezgi“ grupe (pretpostavljam gramzivih) pozorišnih delatnika (koji, međutim, ništa nisu finansijski ućarili), kao o skandaloznoj publikaciji koja svojim latiničnim fontom (na kojem je štampano) prkosi nacionalnom biću države koja ga finansira, kao o (povremenoj) žrtvi koja je plaćala danak igrama moći koje su potresale izdavača, kao o večitom izvoru kuknjave zbog besparice, kao o publikaciji koja neprestano podseća na probleme našeg teatra a nedovoljno pažnje poklanja uspesima domaćih pozorištnika...
    No, isto tako, o „Ludusu“ je moguće svedočiti i kao o pozorišnim novinama koje je izvanredno informisani Jovan Ćirilov proglasio za jedine teatarske novine u Evropi (docnije se korigovao i dodao – i svetu), zatim kao o herojskom Feliksovom (Feliks Pašić) i Cecinom (Svetlana Bojković) poduhvatu koji je ovdašnjoj pozorišnoj, kulturnoj i svakoj drugoj javnosti darivao jedine naše pozorišne novine (čiji status donekle remeti „Pozorište“, list koji je, u nekoliko mahova tokom svog postojanja, objavljivalo Srpsko narodno pozorište, ali kao publikaciju koja dnevno obaveštava lokalnu publiku o zbivanjima u Teatru), kao o sponi između teatarskih stvaralaca zemlje koja se krvavo raspadala u času kada su ove novine osnivane, ili kao istrajnom informatoru o pozorišnom životu države koja s divljenjem vrednom istrajnošću odbija da razume zašto su joj teatar i kultura potrebni... Ima, naime, još mnogo uglova iz kojih je moguće (i potrebno) sagledati povest ovih naših novina.

     

    1. andros
    2. Drugi rođendan „Ludusa“: Feliks .Pašic, Svetlana.Bojković i Dejan Đurovic (foto:Vesna Pavlović)
    3.  

    4. Svedočiti danas o smislu i značaju „Ludusa“, tri decenije nakon objavljivanja prvog broja, iz bilo kojeg od ovih uglova podrazumeva, možda, i priznanje poraza.
      Uostalom, jedine domaće pozorišne novine – a zna se da svake novine objavljuju novìne, odnosno novosti, dakle sveže informacije – sada izlaze jednom godišnje. Osim, dabome, kada „Ludus“ obeležava neki od svojih „okruglih“ jubileja. Ovakva „redovnost“ „Ludusovog“ pojavljivanja u javnosti može da potvrdi istinu da naše novine nisu ispunile jednu od svojih temeljnih misija. Drugim rečima, priznanje poraza je sadržano u činjenici da se „Ludus“ za sve ovo vreme nije nametnuo ovdašnjoj teatarskoj javnosti kao izvor informacija bez kojeg nije moguće steći pravi uvid u pozorišna zbivanja ne jedino u Srbiji. Poraz bi, dakle, mogao biti u tome što „Ludus“, izgleda, nikome nije potreban. No baš je tu „kvaka“, jer „Ludus“ je nesumnjivo potreban nama koji ga (uporno) pravimo, baš kao i onima koji ga (uprkos svemu) čitaju i neprestano se raspituju kada će iz štampe izaći novi broj.
      A može biti da svi ovi (različiti) stavovi o „Ludusu“ svedoče i o našem pozorištu? Odgovor je: i da i ne. S jedne strane, logično je što je sudbina „Ludusa“ neraskidivo vezana za položaj ovdašnjeg teatra i naše kulture. S druge, „Ludus“ svojim istorijom (a nakon 30 godina postojanja slobodno možemo upotrebljavati ovaj pojam, makar profesionalni povesničari imali rezerve) potvrđuje da ovde i dalje ima onih koji od borbe za afirmaciju kulture i pozorišta nisu odustali. Naime, još ima nas koji Novine pravimo, a i onih koji ih čitaju. Za nas iz prve grupe „Ludus“ nije samo izraz uverenja nego i obaveza prema osnivačima – Ceci, tadašnjoj predsednici Udruženja, i Feliksu, prvom glavnom uredniku. Ali je „Ludus“ ujedno i naš dug prema svim saradnicima, čitaocima, donatorima, našim navijačima – jer bez njihove pomoći „Ludus“ ne bi nastao, opstao i do danas preživeo.

      1. andros
      2. LUDUS broj 15
      3.  

      4. Ako je već tako, da li je onda tačna konstatacija da je dosadašnji „Ludusov“ rezultat – poraz? Ne bih rekao. Pre mi se čini da je ovo tek jedna od faza njegovog postojanja, i jedna od formi njegove egzistencije. Baš kao što je i aktuelno stanje našeg teatarskog života samo etapa na dugom i nimalo lakom putovanju koje je oduvek podrazumevalo teške bitke, mučna lutanja, permanentnu borbu za adekvatnu finansijsku pomoć, neprestane pokušaje ukalupljivanja u čvrsto definisane modele, u ono što publika „voli“ i „traži“, no podrazumeva i herojske proboje svih granica...
        U ovoj etapi pozorišne novine (premda im ritam izlaženje određuje karakter biltena) duguju svoje postojanje čvrstoj odluci našeg udruženja da sačuva svoje novine, ali i entuzijazmu Tanje Nježić, kojoj samo neodgovorna osoba može da zameri što se „Ludus“ ne pojavljuje češće. U tom smislu bi svaki član naše teatarske zajednice trebalo da se zapita da li je učinio dovoljno da bi ritam publikovanja ovih novina bio češći. Naravno, najbezbednije opravdanje sadržano je u konstataciji da država nije ozbiljnije podržala i obezbedila sigurniji (i redovniji) život „Ludusa“. S druge strane, elementarna pristojnost dovodi u pitanje ovu konstataciju, jer je država, posredstvom konkursa, omogućila da ove rečenice bude štampane.

      1. andros
      2. LUDUS broj 78
      3.  

      4. U međuvremenu, dok čekamo da iz ove stupimo u naredne faze, ostaje nam da održavamo plamen – i Lista Udruženja dramskih umetnika Srbije i ovdašnjeg teatarskog života – te da nastavimo s borbama. U tim bitkama nas, osim podrške čitalaca, Udruženja i divnih devojaka iz Udruženja koje su mnogo više od infrastrukture „Ludusa“, krepe i mnogobrojne anegdote. I to ne samo one koje se tiču aktera naše pozorišne povesti nego i anegdote o nekim od ključnih momenata iz dosadašnje istorije „Ludusa“. Nema smisla sada ih ovde navoditi pošto su već zabeležene u prethodnim brojevima ovih novina. No, ipak, za ovu priliku valja podsetiti na njihov smisao, jer osim što su duhovite i što svedoče o upornosti boraca za „Ludus“, najveći broj tih anegdota nas podseća na istinu da je redakcija Pozorišnih novina preživela i mnogo teže dane, da se i ranije suočavala s besparicom, katkad i većom od ove današnje, rečju, da je preko glave preturila sve i svašta.

        1. andros
        2. LUDUS specijalno izdanje

        3. Ipak, možda su dve priče, ugrađene u istoriju naših novina, najindikativnije. Prva govori o svečanoj večeri koju je za donatore „Ludusa“ organizovala Svetlana Bojković, a na koju je, hteo – ne hteo, morao da ide i Pašić. Pošto on nije imao odgovarajuće (svečano) odelo, nezaustavljiva Ceca je Feliksa odvela u Atelje 212, kod Mucija Draškića, da iz tamošnjeg fundusa kostima izabere odgovarajući komplet. Druga pak govori o jednoj od situacija kada smo ostali bez prebijene pare, pa je, po ko zna koji put, dovedena u pitanje predaja tekstova u štampariju. Mi iz redakcije smo se već pomirili sa sudbinom kada se Feliks pojavio sa – ako se ne varam – 500 maraka, što je, valjda, bio neophodan iznos za isplatu štamparije. Gledali smo Pašića zapanjeni, a on je samo slegnuo ramenima i rekao: „Prilog anonimnog donatora“. Eto, i tako smo pravili „Ludus“.images